Audi muzej u Ingolstadtu: Priča o četiri prstena 3. dio

Audi muzej u Ingolstadtu: Priča o četiri prstena 3. dio

Vrhunac „Priče o četiri prstena” posvećen je historiji i motosport modelima marke s četiri prstena. Kroz svoju bogatu historiju marka s četiri prstena ostavila je dubok trag u motosportu.

Pisanje istorije u motosportu za Audi nije prestalo, naprotiv! Audi iz godine u godinu ostvaruje rezultate koji će trajno ostati upisani u historiju čovječanstva!

previous arrow
next arrow
previous arrownext arrow
Slider

Piše: Emir Kalender

Sa više od 100 automobila i motocikala Audi prikazuje svoju bogatu historiju. Među tim vrijednim svjedocima prošlosti značajan je broj i modela koji na jedinstven način prikazuju uspjehe marke s četiri prstena u motosportu. Marka s četiri prstena pisala je prve stranice istorije motosporta, već od 1932. godine. U tom periodu Auto Union je postavljao rekorde po čemu je marka sa četiri prstena i danas prepoznatljiva.

Pored ultimativnih modela koji su nastali prije Drugog svjetskog rata, tu su modeli iz skorije prošlosti koji su obarali rekorde na trkaćim stazama, ali i modeli koji su suvereno vladali teškim offroad stazama u Svjetskom reli šampionatu. Bez obzira u kojoj motosport kategoriji se takmičio, Audi je ostvario vrhunske rezultate.

Blistavi počeci motosport ere

Sami početak motosport ere marke sa četiri prstena bio je blistav. Auto Union Tip C nastao je 1937. godine i predstavlja vrhunac tehnološke superiornosti Auto Uniona u to vrijeme. Za pokretanje ovog trkaćeg automobila bio je zadužen monstruozni 16 cilindarski motor koji je razvijao 560 KS pri 5.000 okr/min.

Tip C debitovao je na Avus utrci 1937. godine,a iste godine ovaj automobil je postavio rekord u maksimalnoj brzini. Za njegovim upravljačem našao se Bernd Rosemeyer koji je vozio na autocesti od Frankfurta do Darmstadta brzinom od preko 400 km/h čime je postavio nekoliko svjetskih rekorda brzine. Iste godine Mercedes-Benz je htio oboriti ovaj rekord, ali dan uoči pokušaja obaranja rekorda vozač je poginuo. Rekord Tip-a C i danas je zvanični rekord na javnim cestama.

Godine 1938. Auto Union je napravio trkaći automobil koji je bio kombinacija nove šasije Tip D za Grand Prix (F1) utrke i velikog 16 cilindarskog motora iz modela Tip C. Snažni 16 cilindarski motor koji dolazi iz modela C razvijao je snagu od 520 KS. Veliku snagu motora nije bilo moguće adekvatno prenijeti na podlogu pa su na zadnju pogonsku osovinu postavljena po dva točka na svaku stranu.

Zbog promjene Grand Prix propisa, ovaj motor bio je korišten samo u automobilima za brdske utrke od 1938. godine, dok je novi Tip D sa dvanaest cilindara i super kompresorom korišten na Grand Prix (F1) utrkama.

Auto Union Tip D nastao je 1938. godine. Pokretao ga je V12 trolitreni motor s 24 ventila potpomognut sa super kompresorom koji je u motor nabijao pritisak zraka od 1,67 bara. Motor je razvijao 485 KS pri 7.000 okr/min. i 550 Nm okretnog momenta pri 4.000 okr/min.

Sa težinom od 850 kg automobil je mogao postići maksimalnu brzinu od 330 km/h. Ovaj motor bio je tehnološki nasljednik snažnog 16 cilindarskog prethodnika, ali je proširen ugao između cilindara sa 45 na 60 stepeni.

Audi Sport quattro: pionir pogona na sva četiri točka

Audi je prvi proizvođač automobila koji je u Svjetski reli šampionat uveo pogon na sva četiri točka. U vrijeme kada se Audi takmičio u Svjetskom reli šampionatu ostali proizvođači imali su pogon samo na jednu osovinu.

Audijev reli automobil bio je gotovo serijski Audi Coupe quattro i u početku je imao veliki uspjeh. Međutim, konkurenti su se vrlo brzo snašli i konstruisali konkurentne automobile koji su se takmičili u čuvenoj i davno zabranjenoj „grupi B”. Nakon što je Audi počeo da gubi prednost, morao se napraviti značajan napredak kako bio zadržao primat, a to je zahtijevalo radikalne promjene.

Nova reli trkaća perjanica marke sa četiri prstena bila je legendarni Audi sport quattro S1 model. Dolaskom na trkaće staze postao je noćna mora za konkurente zbog svoje superiornosti. No, prije nego je Audi sport quattro S1 dobio dozvolu da se takmiči u Svjetskom reli šampionatu u Audiju su morali napraviti i homologovanu cestovnu verziju.

Audi je cestovnu verziju napravio samo u nekoliko stotina primjeraka. U to vrijeme Peugeot je imao cestovni „205 T16” koji je više služio za izložbene salone, dok je Audi sport quattro bio je jedan od najbržih automobila svog vremena.

Za osnovu je korištena šasija običnog Coupe quattro modela koja je u centralnom dijelu između osovina skraćena za 32 centimetra. Tim se dobila bolja okretnost automobila u oštrijim krivinama. Skraćena dužina drastično se odrazila na smanjenje prostora za putnike na zadnjoj klupi. Ipak, to i nije bio veliki problem jer namjena ovog automobila nije bila prijevoz putnika od tačke A do tačke B.

Audi Sport quattro dobio je određene vizuelne izmjene na prednjem dijelu kako bi se hladnjacima rashladne tečnosti i ulja, kao i motoru dopremilo što više svježeg zraka. Imao je drugačiju masku hladnjaka i farove, tako da je bio prepoznatljiv na prvi pogled.

Motor je zbog homologacije morao da pretrpi izvjesne promjene. Po tadašnjim pravilima, da bi se automobil čiji motor ima turbo punjač takmičio protiv automobila sa klasičnim atmosferskim motorom, njegova radna zapremina morala je biti tačno 1,4 puta manja. Tako je zapremina poznatog petocilindraša smanjena na 2.133 ccm (sa 2.144), kako bi se takmičio u kategoriji do 3.000 kubika.

Za ovaj motor turbo punjač napravila je firma KKK kao i nove 20-ventilske glave (četiri ventila po cilindru). S ovim tehničkim rješenjima snaga motora je porasla na tada izuzetnih 306 KS pri 6.700 okretaja u minuti, a okretni moment iznosio je također impresivnih 350 Nm pri 3700 o/min.

Motor je bio uparen sa pet stepenim ručnim mjenjačem, a snaga se na podlogu prenosila preko sva četiri točka. Prednji i zadnji diferencijal su imali „šper”, mehaničku blokadu, čime je drastično umanjena mogućnost nekontrolisanog proklizavanja. Na 15 inčnim točkovima nalazile su se gume veličine 235/45 dok je za kočenje automobila bio zadužen sistem od četiri samoventilirajuća diska i četveroklipnih kliješta potpomognut ABS sistemom.

Audi Sport quattro imao je izuzetne performanse za to vrijeme i postavio je nove standarde. Uz masu od 1.298 kg, Audi Sport quattro bio je zaista neuhvatljiv za cestovnu konkurenciju. Ubrzanje od 0 do 100 km/h iznosilo je 4,8 sekundi, a maksimalna brzina više nego respektabilnih – 250 km/h. Proizvedeno oko je 200 primjeraka ovog automobila, a postoji i određen broj primjeraka koji su napravljeni (nakon prestanka zvanične proizvodnje) u privatnim radionicama. Današnja vrijednosti dobro očuvanih primjeraka nekoliko puta nadmašuje nekadašnju prodajnu cijenu automobila. Audi se povukao iz Svjetskog prvenstva u reliju 1986. godine.

Nakon povlačenja iz Svjetsko prvenstva u reliju, 1987. godine Audi treći put za redom osvaja legendarnu brdsku utrku Pikes Peak. Za upravljačem posebne verzije Audi Sport quattro modela sa 600 KS bio je Walter Röhrl.

Audi 90 quattro IMSA GTO

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Audi je nastupao u IMSA GTO šampionatu (SAD). Za to takmičenje pripremljen je sportski automobil Audi 90 quattro IMSA GTO. Ovaj model nastao je 1989. godine i pokretao ga je najsnažniji motor s pet cilindara u motosportu.

Oznaka GT je sugerisala da su IMSA GTO automobili bazirani na serijskim modelima, ali u suštini oni su bili namjenski napravljen samo za utrke. Jedinu zajedničku stvar sa serijskim modelima imali su siluetu karoserije. Vođen takvom praksom Audi je konstruisao šasiju od cijevi. Na nju je bila postavljena karoserija koja je izgledom ličila na cestovni model.

Aluminijski motor zapremine 2,2 litra imao je KKK turbopunjač i raspolagao je visokim performansama tog vremena. Motor je razvijao snagu od 530 kW/720 KS pri 7.500 okretaja u minuti i isporučivao je 720 Nm okretnog momenta pri 6.000 okretaja u minuti. Snaga motora se prenosila preko šestostepenog mjenjača, a pogon je bio dobro poznati quattro na sva četiri točka.

Prema propisima trkaći automobil morao je koristiti krov i međuosovinski razmak serijske limuzine. Kako bi se osigurala mala težina šasije za njenu izradu su korišteni različiti materijali poput aluminijuma, karbona i kevlara. Na kraju razvoja težina automobila je iznosila 900 kg. Ostalo je dovoljno prostora da se na doda 300 kg balasta kako bi se ispoštovalo pravilo o minimalnoj težini od 1.200 kg. Dobrim proračunom raspodjele težine dobio se bolji balans automobila. Sveukupno, Audi 90 quattro IMSA GTO osvojio je sedam utrka tokom sezone 1989. u navedenom takmičenju.

Ovaj trkaći automobil razbio je kalup onoga što se smatralo „Normalnim” na mnogo načina. Audi 90 IMSA GTO bio je jedan od tehnološki najnaprednijih trkaćih automobila tog vremena. Nakon završene sezone Audi odlučuje napustiti ovaj šampionat i započinje eru u DTM šampionatu koja traje do danas.

DTM šampionat: prva zlatna sezona

Nakon što je Audi ušao u DTM šampionat 1990. godine, u svojoj debitantskoj sezoni osvojio je naslov prvaka. Hans-Joachim „Strietzel” Stuck miljenik publike, pobijedio je sa Audi V8 quattro modelom koji je imao pogon na sva četiri točka. Audi je nadjačao svoje suparnike ne samo zahvaljujući prednosti pogona na sva četiri točka. On je imao i veliki snažni V8 motor koji je imao više snage od svojih konkurenata. Naredne sezone 1991. godine, Audi je odbranio titulu ali ovog puta prvak je bio Frank Biela.

Narednu titulu DTM prvaka Audi osvaja 2002. godine sa ABT-Audi TT-R modelom, a 2004. godine Audi se vraća sa tvorničkim timom u DTM šampionat. Zajedno sa Mattiasom Ekströmom odmah osvaja naslov prvaka. Šveđanin je ponovno pobijedio 2007. godine, dok je 2008. i 2009. pobijedio Timo Scheider, čime je Audi postao prvi i za sada jedini proizvođač automobila u historiji DTM-a koji je postigao hat-trick naslov.

Martin Tomczyk završio je priču o uspjehu modela Audi A4 DTM u sezoni 2011. sa još jednom pobjedom – petom ukupno za Audi A4 DTM. Mike Rockenfeller je u Audi RS 5 DTM-u 2013. godine osvojio deveti DTM naslov za Audi, a posljednji i ukupno deseti naslov osvojio je René Rast u sezoni 2017.

Audi Le Mans pobjednici na jednom mjestu

Audi je izložio 14 trkaćih Le Mans automobila sa kojim je Audi 13 puta završio na najvišem pobjedničkom postolju u Francuskoj. Ovi trkaći automobili takmičili su se u najpoznatijoj utrci izdržljivosti na svijetu. Automobili su izloženi na posebnom su mjestu u muzeju tokom cijele godine.

Audi je prvi put ušao u 24-satnu Le Mans utrku 1999. godine sa modelom R8R. Pokretao ga je V8 biturbo motor sa zapreminom od 3,6 litara, a prvu utrku završio je na trećem i četvrtom mjestu.

Prvu pobjedu na ovoj prestižnoj utrci Audi ostvaruje 2000. godine. Od tada pa do 2014. godine stvoren je gotovo neprekidni lanac pobjeda. Samo u 2003. i 2009. godini Audi nije pobijedio na utrci 24 sata Le Mans-a.

Poseban lift na kojem su izloženi pobjednički Le Mans automobili pokazuju i tehničku evoluciju marke sa četiri prstena. Jedna od prekretnica, na primjer, je FSI tehnologija s turbopunjačem, koja je uspješno korištena u Audiju R8 2001. godine.

Godine 2006. Audi R10 TDI bio je tehnička revolucija: prvi Le Mans pobjednik sa dizelskim motorom. Četiri godine kasnije, Audi R15 TDI oborio je 39-godišnji rekord udaljenosti. Rekord koji je postavio R15 TDI u 2010. i dalje je čvrsto na snazi.

Izložen je i model R18 TDI iz 2011. godine koji je zbog promjene pravila imao smanjenu zapreminu motora sa 5,5 na 3,7 litara. Ovaj zatvoreni sportski automobil trošio je znatno manje goriva od svog prethodnika koji je imao otvoreni kokpit. On je prvi prešao ciljnu liniju zahvaljujući optimiziranoj aerodinamici.

Godinu dana kasnije, marka sa četiri prstena u Francuskoj je predstavila prvi hibridni sportski automobil: Audi R18 e-tron quattro koji je također pobijedio konkurenciju. Njegovi nasljednici pod istom oznakom iz 2013, 2014, i 2015. godine također su izloženi, kao i Audi R18 koji je posljednji LMP1 bolid sa kojim se Audi takmičio na Le Mans utrci prije povlačenja na kraju sezone 2016.

Ovo je posljednji dio naše „priče o četiri prstena”.